Puni tekst
Autentični tekst odluke za cjelovit pravni pregled.
BOSNA I HERCEGOVINA
APELACIONI SUD BRČKO DISTRIKTA
BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 96 0 Ps 011642 24 Rev
Brčko, 27.12.2024. godine
U IME BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE!
Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom
od sudija Drpljanin Šejle , kao predsjednika vijeća, Lučić Vuka i Klaić Ilje , kao
članova vijeća, u pravnoj stvari tužioca „Astra plan“ d.o.o. Brčko , zastupanog po
punomoćniku Beganović Ismetu , advokatu iz Tuzle, protiv tužen og Brčko
distrikta Bosne i Hercegovine, zastupanog po zastupniku po zakonu
Pravobranilaštvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine , radi naknade štete, v. sp.
752.507,50 KM , odlučujući o revizij ama parničnih stranaka izjavljenim protiv
presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Ps
011642 23 Pž 5 od 17.11.2023. godine, na sjednici vijeća održan oj dana
27.12.2024. godine, donio je slijedeću
P R E S U D U
Revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta
Bosne i Hercegovine, broj 96 0 Ps 011642 23 Pž 5 od 17.11.2023. godine, se
ODBIJA kao neosnovana.
Revizija tuženog izjavljena protiv odluke o troškovima postupka sadržane
u stavu II izreke presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine,
broj 96 0 Ps 011642 23 Pž 5 od 17.11.2023. godine , se ODBACUJE kao
nedozvoljena.
Zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na
reviziju se ODBIJA.
Obrazloženje
Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0
Ps 011642 19 Ps 4 od 13.04.2023. godine (u daljem tekstu prvostepena presuda)
odlučeno je na slijedeći način:
2
„I
Obavezuje se tuženi Brčko distrikt Bosne i Hercegovine da tužiocu „Astra
plan“ d.o.o. Brčko na ime naknade izgubljene dobiti isplati iznos od 752.507,50
KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23.09.2008. godine, pa do
konačne isplate, u roku od 30 dana od dana prijema presude.
II
Obavezuje se tužilac „Astra plan“ d.o.o. Brčko da tuženom Brčko distrikt
Bosne i Hercegovine naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.0 70,45
KM, u roku od 30 dana od dana prijema presude.“
Presudom Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, broj 96
0 Ps 011 642 23 Pž 5 od 17.11.2023. godine (u daljem tekstu drugostepena
presuda), usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena tako što
je odbijen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na
ime naknade izgubljene dobiti isplati iznos od 752.507,50 KM, sa zakonskom
zateznom kamatom počev od 23.09.2008. godine, pa do konačne isplate, u roku
od 30 dana od dana prijema presude i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje
troškove parničnog postupka.
Protiv te presude blagovremene revizije su izjavile parnične stranke.
Tužilac istu pobija u cjelosti zbog povrede odredaba parničnog postupka i
pogrešne primjene materijalnog prava , s prijedlogom da ovaj sud „uvažavanjem
revizije pobijanu presudu preinači i usvoji reviziju (član 371. Zakona o parničnom
postupku), odnosno tužbeni zahtjev tužioca, uz dosuđivanje troškova postupka
tužiocu, ili, sa krajnjom rezervom, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati
drugom žalbenom vijeću Apelacionog suda na ponovno odlučivanje“.
Tuženi drugostepenu presudu pobija u stavu II izreke (u odluci o
troškovima postupka) zbog povrede odredaba parničnog postupka i ovom sudu
predlaže da njegovu reviziju „usvoji, a drugostepenu presudu ukine u pobijanom
dijelu i predmet vrati prvostepenom ili drugostepenom sudu na ponovno
suđenje“ ili da „drugostepenu presudu preinači u pobijanom dije lu u smislu
navoda iz ove revizije, odnosno da tužioca obaveže da tuženom naknadi troškove
parničnog postupka“.
U odgovorima na revizije parnične stranke pobijaju istaknute revizione
razloge i navode suprotnih stranaka u postupku, s prijedlozima da sud izjavljenu
reviziju tuženog „odbaci kao neurednu i nedopuštenu“ (prijedlog tužioca),
odnosno da „ukoliko reviziju tužioca ne odbaci kao ned ozvoljenu, reviziju tužioca
odbije kao neosnovanu, a tužioca obaveže da tuženom nadoknadi troškove
parničnog postupka“ (prijedlog tuženog). Tužilac je opredije lio i zahtjev za
3
naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju u ukupnom iznosu od
1.532,70 KM.
Nakon što je drugostepenu presudu ispita lo u skladu sa odredbom člana
363. stav (1) u vezi sa odredbom člana 375. Zakona o parničnom postupku Brčko
distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i
Hercegovine“, br. 28/18 i 6/21 - u daljem tekstu Zakon o parničnom postupku),
reviziono vijeće je ocijenilo da revizija tužioca nije osnovana, a da revizija tuženog
nije dozvoljena i odlučilo je kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:
Kako proizilazi iz obrazloženja drugostepene presude, prvostepena
presuda je (nakon višestrukog ukidanja presuda prvostepenog suda i vraćanja
predmeta na ponovno suđenje) zasnovana na relevantnim činjeničnim
utvrđenjima:
da je tuži lac pravno lice koje se bavi izgradnjom i prometom nekretnina
sagradio stambeno poslovni objekat - građevinu na parcelama k.č. br. 1060
(15/358, 15/243) i k.č. 1057/2 (15/430) k.o. B . 1, namijenjen tržišnoj prodaji
stambenih i poslovnih jedinica na dohodovnom principu,
da je izdavanju odobrenja za građenje na ime tuži oca prethodila prvo
urbanistička saglasnost, izdata dana 19.10.2004. godine na imenu Ž.P. za
zamjensku izgradnju stambeno -poslovnog objekta - Lamela u B ., uli ca ... na
zemljištu označenom kao k.č. 1060 (15/358 i 15/243) k.o. B . I stambeno naselje
„C.“ i tim rješenjem je definisano između ostalog da je lokacija objekta određena
grafičkim izvodom iz regulacionog plana „C .“ B ., broj 06 -364-499/03 od
04.08.2004. godine (koji čini sastavni dio tog rješenja), te da su dimenzije
planiranog objekta 15,00 m x 13,00 m,
da je rješenjem istog organa od 13.10.2005. godine, a nakon što je tuži lac u
svrhu izgradnje objekta kupio pravo građenja na parceli broj 1060 k.o. B . 1 o d
M.P., supruga Ž.P. izmijenjena prethodno izdata urbanistička saglasnost u
pogledu imena tako da glasi na ime tuži oca (u preostalom dijelu saglasnost od
19.04.2004. godine je neizmijenjena i predstavlja sastavni dio saglasnosti od
13.10.2005. godine),
da je dana 20.03.2006. godine izdata dozvola za zamjensku izgradnju
stambeno - poslovnog objekta na ime tuži oca, na zemljištu označenom kao k.p.
broj 1060 k.o. B . I ( k.p. 15/358 i k.p. 15/243 iz zk.ul. broj 10059 k.o . B.), a sve
pod uslovima utvrđenim u urbanističkoj saglasnosti od 19.10.2004. godine,
njenoj izmijeni od 13.10.2005. godine i projektu koji je tuži lac uradio pod šifrom
66-0112/2005, kao i uslovima iz priloženih ostalih saglasnosti, s tim da je u
obrazloženju navedeno da su ispunjeni svi uslovi iz odredbe člana 83. Zakona o
prostornom uređenju da se udovolji zahtjevu tuži oca za izdavanje odobrenja za
građenje, zbog čega je u skladu sa odredbom člana 86. istog Zakona i odredbe
člana 187. Zakona o upravnom postupku odlučeno kao u dispozitivu tog rješenja,
da planirana izgradnja predmetnog objekta na parceli označenoj kao k.č.
broj 1060 k.o. B. po izdatom odobrenju za građenje od 20.03.2006. godine traje u
periodu od 20.03.2006. godine, pa do 29.12.2006. godine, odnosno do početka
4
2007. godine, koji je rok od strane tuži oca kao izvođača i investitora radova
ostvaren,
da je u postupku iskolčavanja objekta konstatovano u zapisniku nadležnog
organa sačinjenog dana 21.03.2006. godine da predmetna građevina svojim
gabaritom (širinom sa ulične strane) prelazi u susjednu parcelu broj 1057 (na
kojoj su nosioci prava građenja fizička lica) i da je iz tog razloga nadležno
odjeljenje tražilo ispravku rješenja u urbanističkoj saglasnosti izdatoj na ime
tužioca,
da je tužilac, po prijemu obavještenja od nadležnog organa o nepoklapanju
urbanističke (građevinske) parcele sa parcelama katastarskog operata podnio
zahtjev za dokompletiranje (formiranje) urbanističke parcele, podnošenjem
zahtjeva nadležnom organu tuženog dana 03.04.2006. godine,
da je nadležni urbanističko - građevinski inspektor izlaskom na lice mjesta
dana 07.04.2006. godine sačinio zapisnik u kojem je konstatovao da se izvode
radovi na izgradnji stambeno - poslovnog objekta u skladu sa pravosnažnim
odobrenjem za građenje od 20.03.2006. godine i u skladu sa urbanističkom
saglasnosti od 19.10.2004. godine, ispravljenom dana 13.10.2005. godine, koja je
prethodila donošenju odobrenja za građenje, kao i sa projektnom
dokumentacijom urađenom od strane tuži oca, ali da objekat na terenu svojim
položajem prelazi i na susjednu parcelu k.č. br. 1057 , da se od strane tog organa
ne mogu obustaviti radovi na izgradnji objekta iz razloga što je odobrenje za
građenje pravosnažno i izvršno, te da je „probleme oko te parcele“ potrebno
riješiti putem imovinsko-pravne službe Vlade Brčko distrikta,
da je isti organ (urbanističko građevinski inspektor) dana 10.04.2006.
godine uputio zahtjev nadležnom Odjeljenju za urbanizam, imovinske odnose i
privredni razvoj za ispravku urbanističke saglasnosti (jer u tom aktu nije
navedena susjedna parcela), a da je prema urbanističkoj saglasnosti planirana
izgradnja objekta širine 15 m na parceli k.č. br. 1060 k.o. B . 1, dok je širina te
parcele 12,87 m prema katastarskim evidencijama, što znači da se širinom od 2,13
m objekat proteže u susjednu katastarsku parcelu broj 1057 k.o. B ., te mu naložio
da se nakon ispravke saglasnosti rješenje dostavi Odjeljenju za javnu sigurnost, sa
napomenom da se radi o predmetu koji zahtijeva hitnost u rješavanju,
da je nadležni prvostepeni organ rješenjem od 20.04.2006. godine u
cijelosti oglasio ništavim prethodnu urbanističku saglasnost upravo iz razloga što
planirani stambeno - poslovni objekat svojom širinom prelazi na dio susjedne k.č.
broj 1057 k.o. B . (na kojoj tuži lac nije nosilac prava građenja), te poništio sve
pravne posljedice koje je ta saglasnost prouzrokovala,
da je rješenjem nadležnog organa od 05.05.2006. godine u cijelosti
oglašeno ništavim rješenje o odobrenju za građenje od 20.03.2006. godine na
ime ovdje tužioca,
da je drugostepeni organ rješenjem od 06.06.2006. godine poništio
prvostepeno rješenje od 20.04.2006. godine i predmet vratio postupajućem
organu sa uputama da je prethodna saglasnost (na temelju koje je izdato
odobrenje za gađenje i započeta gradnja objekta) izdata u skladu sa relevantnim
odredbama Zakona o prostornom uređenju, tj. na urbanističkoj parceli iz
planiranog regulacionog plana, te je naložio nadležnom organu da postupi po
5
zahtjevu tuži oca za izmjenu urbanističke saglasnosti i njegovom zahtjevu za
dokompletiranje susjedne parcele, u skladu sa uputama urbanističko građevinske
inspekcije od 10.04.2006. godine,
da je potom (isti dan) poništeno rješenje od 05.05.2006. godine kojim je
nadležno odjeljenje oglasilo ništavim odobrenje za građenje, jer kako je navedeno
da zbog zaštite javnog interesa u provođenju prostornog plana nisu ispunjeni
uslovi u skladu pozitivnih propisa za oglašavanje ništavim odobrenja za građenje,
te da se sve radnje provedu u zakonskom roku određenim članom 203. Zakona o
upravnom postupku, u suprotnom da se stranka (tuži lac) obavjesti o
prekoračenju roka za postupanje po zahtjevu,
da je tuži ocu dana 28.09.2006. godine u obnovljenom postupku po
službenoj dužnosti, kao i u skladu sa uputama građevinskog inspektora od strane
nadležnog prvostepenog organa izdata urbanistička saglasnost za zamjensku
izgradnju stambeno poslovnog objekta – Lamele i to na zemljištu sada
označenom kao k.č. 1060 i dijelu k.č. 1057 k.o. B . 1, a kako je navedeno iz razloga
da se zemljište privede konačnoj namjeni u skladu sa regulacionim planom,
da je nadležno odjeljenje tuženog u obnovljenom postupku (vođenom po
zahtjevu tuži oca) zaključkom od 28.09.2006. godine prekinu lo postupak
izdavanja odobrenja za građenje koji će trajati dok nadležni organ kao prethodno
pitanje ne riješi imovinskopravne odnose na parceli k.č.br. 1057 k.o. B . 1
predviđenoj za gradnju objekta, obzirom da su pokrenuti upravni postupci po
zahtjevu E .Ž. radi sticanja pripadajućeg prava građenja na zemljištu (parcela
1057 k.o. B . I) na kojem je izgrađen stan koji je njegova majka otkupila po
ugovoru zaključenim 25.11.2004. godine, Ov. broj 7784/04, a nakon toga je
potrebno i sparcelisati tu parcelu da bi tuži lac od ovlašćenog vlasnika mogao
otkupiti dio susjedne parcele; da je zbog ostvarenja svojinskih prava na tom
zemljištu pokrenut postupak i po zahtjevu (tužbi) G.T. i da je, nakon što su
ostavinskim rješenjem od 20.10.2008. godine određeni nasljednici iza N.T.
parcela broj 1057, i sparcelisana na parcelu k.p. broj 1057/1 i parcelu k.p. broj
1057/2 kada su se i stekli uslovi da tuži lac parcelu (pravo građenja) k.p. broj
1057/2 upisane u pl. broj 4218 k.o. B . I (po starom premjeru označena kao k.č.
broj 15/430 iz zk. ul. 2869 k.o. B .) površine 38 m2 kupi od naslednika N.T. što je
on učinio Ugovorom o kupoprodaji nekretnine OPU -240/10 od 15.02.2010.
godine,
da je nakon toga tužiocu izdato valjano odobrenje za građenje u to vrijeme
za već izgrađeni objekat (rješenje od 26.04.2010. godine), kojim je dozvoljena
gradnja pored parcele broj 1060 i na novoformiranoj parceli broj 1057/2, a prema
tehničkoj dokumentaciji i ostalim uslovima, te gabarita i položaja objekta kao u
odobrenju za građenje iz 2006. godine, a potom i upotrebna dozvola, rješenjem
od 23.06.2010. godine,
i da je tržišn a cijena stambenih jedinica na lokaciji gdje je izgrađen
predmetni stambeni objekat u vrijeme prodaje iznos ila 1600 KM/m2 (za prva tri
sprata), a 1500 KM/m 2 (za četvrti sprat i mansardu), da su se predmetne
stambene jedinice putem agencije „Ekskluziv nekretnine“ prodavale po cijeni od
900-1150 KM/m 2 upravo iz razloga što tuži lac nije posjedovao urednu
dokumentaciju, da se lokacija gdje je izgrađen predmetni objekat nalazi u
6
strogom centru i smatra se najatraktivnijom u gradu, da su svi stanovi u
susjednoj zgradi (investitora M.B.) prodate u istom periodu i vrlo kratkom roku
po cijeni od 1.600,00 KM/m2, te da je razlika između prodajne (ostvarene) cijene
iz ugovora i tržišne cijene stambenih jedinica u ukupnom iznosu od 752.507,50
KM (za ukupno 16 stanova prodatih u periodu 2006-2007-2008 godine).
Na osnovu takvih činjeničnih utvrđenja, prvostepeni sud je tužbeni zahtjev
tužioca usvojio primjenom odredbe člana 189. stav (1) Zakona o obligacionim
odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 – u daljem
tekstu Zakon o obligacionim odnosima) kod slijedećih zaključaka:
da su organi tuženog postupili nezakonito u periodu od 2004 – 2006.
godine, u postupku izdavanja prvobitne urbanističke saglasnosti (suprotno
članovima 58 -59. i 67 . Zakona o prostornom uređenju Brčko distrikta Bosne i
Hercegovine – „Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, br . 9/03,
23/03, 15/04 i 19/07 - u daljem tekstu Zakona o prostornom uređenju) i u
postupku izdavanja odobrenja za građenje (članovi 83 . i 86. istog Zakona), a na
osnovu i u skladu kojih je tuži lac započeo gradnju objekta, zbog čega u konačnom
tužilac trpi štetu za čiji rad (organa) odgovora tuženi shodno odredbama, člana
154. stav (1) i člana 172 . stav (1) Zakona o obligacionim odnosima, obzirom da su
upravni akti izdati za građenje objekta na urbanističkoj (građevinskoj) parceli
prema podacima – stanju avio snimanja iz 1989. godine koje je poslužilo kao
podloga za izradu regulacionog plana, ali koja se parcela (u vrijeme izdavanja
potrebnih dozvola za izvođenje građevinskih radova – gradnju objekta) ne
poklapa sa parcelama iz katastarskih evidencija gdje je širina parcele k.č. broj
1060 k.o. B . 1 od 12,80 m, a planirana gradnja objekta prema urbanističko
tehničkim uslovima na temelju kojih je izdata urbanistička saglasnost i na osnovu
nje izdato i odobrenje za građenje objekta širine 15 m, što bi značilo da
urbanističku parcelu prema katastarskim evidencijama čini i dio parcele k.č. broj
1057 k.o. B. 1, na kojoj tužilac nije imao konstituisano pravo građenja,
da su gore nav edeno, bez sumnje , propustili da utvrde organi tuženog u
postupku prije izdavanja potrebnih odobrenja - akata na osnovu kojih je gradnja
dozvoljena, o čemu je tuži lac imao saznanja tek kada je započeo gradnju objekta,
u postupku iskolčenja,
da je tuži lac odmah po saznanju za te okolnosti podnio zahtjev za
dokompletiranje parcele broj 1060, neometano je gradio objekat u skladu sa u to
vrijeme konačni m, odnosno pravosnažni m aktima, a potom sve do konačne
izgradnje,
da su zatim brojni upravni postupci (zbog rješavanja imovinsko pravnih
odnosa na susjednoj parceli), proistekli zbog izdavanja akata na osnovu kojih je
tužilac započeo gradnju objekta neopravdano dugo trajali , sve do dobijanja
valjanog odobrenja za građenje,
i da se dugo trajanje upravnih postupaka ne može nikako staviti u krivicu
tužiocu, koji je „u fazi kada je već počeo sa gradnjom objekta i prodajom
stambenih jedinica ostao bez urbanističko i građevinske dozvole“, a koji je, da bi
ostvario sredstva za dalji rad na građevinskom objektu u okviru obavljanja svoje
7
djelatnosti bio prinuđen da prodaje stambene jedinice ispod njihove tržišne
vrijednosti, cijeneći pri tome (prvostepeni sud) da bi tuži lac imovinsko pravo
(pravo građenja) na susjednoj parceli znatno ranije ostvario da su imovinski
odnosi bili riješeni.
Drugostepenom presudom, žalbeno vijeće je uvažilo žalbu tuženog i
prvostepenu presudu preinačilo tako što je konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev
zajedno sa kamatnim potraživanjem odbilo kao neosnovan, a kod ocjene
da to što je tužilac (čija je djelatnost izgradnja i prodaja stambenih jedinica
na dohodovnom principu) izgradio objekat u roku određenom prvobitnim
odobrenjem za građenje i da je sve stambene jedinice koje su predmet ovoga
spora prodao u vrijeme izgradnje i po završetku gradnje objekta bez valjane
materijalne dokumentacije na osnovu koje bi se kupci uknjižili kao vlasnici
nekretnine (član 34. Zakona o vlasništvu) i što je izvjesno ili sa velikim stepenom
vjerovatnoće da bi predmetne stambene jedinice prodao po tržišnim cijenama i
ostvario dobit koju je opravdano očekivao u budućnosti , ne znači da su ispunjeni
zakonski uslovi za naknadu predmetne štete, koja je od strane tuži oca
opredjeljena u ovom postupku,
da po stavovima sudske prakse „svaka šteta ne mora uvijek biti izvor
obligacija na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo
potraživanja štete“ kako to konstatuje Vrhovni sud Republike Srpske u svojoj
odluci broj 71 0 P 236334 22 Rev od 25.10.2022. godine, a sa kojim stavom se u
potpunosti slaže i žalbeno vijeće,
da sa gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi (član
189. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima ) moraju biti kumulativno
ispunjene sve pretpostavke i to: postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada
nadležnih organa, postojanje štete, a za izmaklu dobit i izvjesnost da bi je tuži lac
ostvario u budućnosti da nije bilo štetne radnje i uz to postojanje uzročno
posljedične veze između nezakonitog ili nepravilnog rada organa uprave i štete,
koji se (uslovi) utvrđuju u svakom konkretnom slučaju,
da je uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu veza između štetne
radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice, pri čemu ukoliko ima više uzroka
koji mogu biti u bližoj i daljoj vezi sa nastalom štetom uzima se u obzir samo onaj
uzrok koji je relevantan,
da iako je tuži lac počeo gradnju objekta u skladu sa pravosnažnim i
konačnim upravnim aktima, već u početnoj fazi gradnje objekta je imao saznanja
da planirani objekt zadire u susjednu parcelu, da je pravosnažno odobrenje za
građenje rješenjem od 05.05.2006. godine naknadno poništeno, koje je rješenjem
drugostepenog organa od 06.06.2006. godine ponovo poništeno, da bi
zaključkom istog prvostepenog organa od 28.09.2006. godine postupak izdavanja
odobrenja za građenje prekinut i konačno da je važeće odobrenje za građenje
doneseno u 2010. godini, što znači da u toku gradnje objekta, pa sve do završetka
izgradnje (kraj 2006. godine – početak 2007. godine) i prodaje stambenih
jedinica tužiocu nije izdato valjano odobrenje za građenje,
8
da je o dredbom člana 82. Zakona o prostornom uređenju propisano da se
izvođenje građevinskih radova na površini zemlje pristupa po prethodno
pribavljenom rješenju – odobrenju za izvođenje radova,
i da obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja propust organa tuženog u
nastanku štete za tuži oca je nesumnjivo postojao, ali ti propusti nisu uzrokovali
štetu koju tuži lac potražuje u ovom postupku, jer nije ispunjen uslov uzročno
posljedične veze za nastalu štetu obzirom da je tuži lac nastavio sa izvođenjem
građevinskih radova i završio objekat, te prodavao stambene jedinice (koje su
predmet ovoga spora zaključno sa 2008. godinom) iako u periodu počev od
05.05.2006. godine, pa sve do završetka izgradnje nije imao odobrenje za
građenje, što mu je svakako bilo poznato, dakle postupio je suprotno odredbi
člana 82. Zaklona o prostornom uređenju.
Odluku o troškovima postupka, da svaka stranka snosi svoje troškove
postupka, drugostepeni sud je donio uvažavajući period trajanja sudskog
postupka (počev od 2010. godine) u kome su prvostepene presude sa različitim
ishodom po tužioca više puta ukidane, a što je po mišljenju drugostepenog suda
za posljedicu imalo ne samo stvaranje pravne neizvjesnosti na strani tužioca,
nego u konačnom i povrede prava tužioca na suđenje u razumnom roku kao
elementa prava na pravično suđenje koji se garantuje odredbom člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (ukupan
postupak trajao više od 13 godina) „zbog čega tužiocu na osnovu ove povrede,
svakako pripada i određena novčana satisfakcija kao vid obeštećenja za
pretrpljenu potrebu“ (drugostepeni sud se u obrazloženju svoje odluke o
troškovima postupka pozvao na pravni stav Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
zauzet u odluci broj AP-759/12 od 27.11.2005. godine i na praksu Evropskog suda
za ljudska prava u Strazburu - predmete: Beck v . Norwau, predstavka broj
26390/95, presuda od 26.06.2001. godine, stavovi 27. i 28; Fedosov v Russia ,
predstavka broj 42237/02, odluka od 25.01.2007. godine; Ohlen v Denmark ,
predstavka broj 63214/00, presuda od 24.02.2005. godine, stavovi 29. i 38. i
Chiarelloo v. Germany, predstavka broj 497/17 presuda od 20.06.2019. godine).
Po ocjeni ovog suda tužilac revizijom nije doveo u pitanje pravilnost i
zakonitost drugostepene presude, dok revizija tuženog nije dozvoljena.
Naime, n ije osnovano ukazivanje u reviziji tužioca da je drugostepena
presuda za snovana na povredama odredaba parničnog postupka, koji revizioni
razlog tužilac obrazlaže tvrdnjama: da odredba člana 362. u vezi sa članom 329.
Zakona o parničnom postupku propisuje uslove za odlučivanje drugostepenog
suda po izjavljenoj žalbi, da se „prema sadržaju pobijane presude jasnim
zaključuje da je drugostepeni sud sasvim suprotno cijenio provedene dokaze i
praktično nesporno utvrđeno činjenično stanje u odnosu kako je isto cijenio
prvostepeni sud“, da „čak šta više, svojom ocjenom provedenih dokaza je stvorio
pometnju, zbog koje se drugostepena presuda ne može ispitati“, da su „sve to bili
razlozi da je drugostepeni sud temeljem odredbe člana 374. Zakona o parničnom
postupku morao otvoriti raspravu i sam neposredno provesti dokaze da bi ih
9
eventualno iste mogao cijeniti drugačije od ocjene prvostepenog suda“, da „to nije
učinjeno, iako sadržaj presude ukazivao da je to sud morao učiniti“, da odredba
člana 341. Zakona o parničnom postupku propisuje granice ispitivanja
prvostepene presude i da „po istoj drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu
u onom dijelu u kojem se pobija žalbom“, da to drugostepeni sud nije uradio te da
„podsjeća da je sud u razlozima presude praktično odbio sve žalbene navode kao
neosnovane“.
Jer, iako tužilac u žalbi ne konkretizuje koje je to dokaze drugostepeni sud
„sasvim suprotno cijenio“ odnosno drugačijom ocjenom kojih dokaza „je stvorio
pometnju, zbog koje se drugostepena presuda ne može ispitati“, a zbog čega je bio
i „ u obavezi održati raspravu i sam neposredno provesti dokaze “ (a to nužno
zahtjeva osnovano ukazivanje na povredu odredaba parničnog postupka iz člana
329. stav (1) Zakona o parničnom postupku koja je učinjena u postupku pred
Apelacionim sudom, kao zakonom propisan im razlogom za izjavljivanje revizije),
dakle, iako je ovakvo ukazivanje tužioca sasvim paušalno, valja istaći da je
donoseći drugostepenu presudu, žalbeno vijeće Apelacionog suda, kao pravilno i
potpuno prihvatilo utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda
(žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ocjenilo je neosnovanim –
strana deseta i jedanaesta obrazloženja drugostepene presude), a svoju presudu
zasnovalo je na drugačijem tumačenju i primjeni materijalnog prava na utvrđeno
činjenično stanje , konkretno odredbe člana 189. stav ( 3) u vezi sa odredbama
članova 155. i 172. Zakona o obligacionim odnosima i u vezi sa odredbom člana
82. Zakona o prostornom planiranju (strane trinaesta i četrnaesta obrazloženja
drugostepene presude). Stoga, ne može biti riječi ni o povredi odredaba članova
341. i 337. stav (2) Zakona o parničnom postupku, koje propisuju zakonske uslove
za održavanje rasprave pred Apelacionim sudom i granice ispitivanja prvostepene
presude povodom izjavljene žalbe, kao redovnog pravnog lijeka u parničnom
postupku. A, š to se tiče „pod sjećanja da je sud u razlozima presude praktično
odbio sve žalbene navode kao neosnovane“, potrebno je reći da, premda saglasno
odredbi člana 352. Zakona o parničnom postupku, nije ni morao cijeniti sve
žalbene navode tuženog (na stranama devetoj, desetoj, jedanestoj i dvanaestoj
obrazloženja drugostepene presude), imajući u vidu da neosnovani žalbeni
navodi nisu bili od odlučnog zanačaja za odluku o preinačenju prvostepene
presude, takvo postupanje žalbenog vijeća drugostepenu presudu ne čini
kontradiktornom, odnosno za posljedicu , po stajalištu ovog suda, nema to da se
njena pravilnost i zakonitost ne može ispitati povodom izjavljene revizije.
Bez osnova je i reviziono ukazivanje tužioca da je drugostepeni sud
pogrešno primjenio materijalno pravo, koje je argumentovano tv rdnjama: da je
pogrešno primjenjena odredba člana 189. stav (3) Zakona o obligacionim
odnosima i da nije primjenjena odredba člana 26. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko
distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07 – u daljem tekstu
Zakon o vlasništvu), da je „prema pobijanoj presudi i za drugostepeni sud
nesporno da je šteta za tužioca nastala zbog nezakonite radnje tuženog, da visina
10
štete nije sporna, kao i sve druge nesporne činjenice, a takođe po drugostepenom
sudu, da su neosnovani svi žalbeni navodi tuženog“ i da „iz tih razloga potpisnik
ove revizije ne može dokučiti koji su razlozi koji su rukovodili drugostepeni sud
da donese s pornu presudu“, da „u dijelu pobijane presude drugostepeni sud
„operiše“ sa činjenicama poništavanja upravnih akata koji se odnose na
urbanističku saglasnost i odobrenje za građenj e, ali zanemaruje i izbjegava
nespornu činjenicu, da su ti akti u konačnici proglašeni ništavim i da je naređeno
organima tuženog da tužiocu izdaju novu, validnu dokumentaciju“, da je
„deplarisano pozivanje drugostepenog suda na propise koji prate prostorno
uređenje“, jer se radi o građanskopravnom odnosu kojeg nije trebalo miješati sa
propisima o prostornom uređenju koji prati pr ocedure u upravnom postupku, a
za koje je „i sam drugostepeni sud našao da ih ne treba „miješati“ u parničnom
postupku i građanskim stvarima“, da je drugostepeni sud propustio da cijeni pa i
da primjeni odredbu člana 26. Zakona o vlasništvu koja propisuje građenje na
tuđem zemljištu i u „pretpostavljenoj situaciji da je sporni građevinski objekat
zahvatio 14 m 2 susjedne parcele, vlasniku te parcele su stojala prava propisana
tom odredbom, da je to vlasnik obilato i iskoristio jer je tih 14 m 2 plaćeno
basnoslovnim novčanim iznosom, te da kod takvog stanja stvari čak nije potrebno
bilo primjenjivati odredbe građanskog prava u vezi nesrazmjere vrijednosti
izgrađenog građevinskog objekta i zaposjednutog dijela susjedne parcele“, a „još
je manje bilo potrebe primjenjivati propise iz oblasti građenja“, pa se u konačnici
poziva i na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava „koji zauzima sasvim
suprotno stajalište od onog na koji se poziva sud“, koja „u hijera rhiji pravnih
propisa, pa i sudske prakse, ima suprematski položaj u odnosu na domaće
presude, te ih je kao takve nužno i primjeniti“ (u prilogu revizije dostavljena je
fotokopija presuda Evropskog suda za ljudska prava od 19.05.2009. godine,
Zahtjev br. 35298/04, Trgo protiv Hrvatske).
Ovo stoga što je drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude,
potpuno i pravilno izložio razloge zbog čega u konkretnoj situaciji nisu ispunjeni
zakonski uslovi za dosudu materijalne štete tužiocu na ime izgubljene dobiti
prouzrokovane nezakonitim i nepravilnim radom organa tuženog shodno odredbi
člana 1 89. stav (3) u vezi sa odredbom člana 172. Zakona o obligacionim
odnosima, a koji se u suštini svode na zaključak da ne egzistira jedan od
kumulativnih uslova za dosudu potraživane štete (pored štete i štetne radnje u
vidu nezakonitog ili nepravilnog rada organa pravnog lica, nužno je postojanje i
uzročne veze), budući da je već u početnoj fazi gradnje objekta tužilac imao
saznanja da planirani objekat zadire u susjednu parcelu, da je pravosnažno
odobrenje za građenje rješenjem od 05.05.2006. godine naknadno poništeno,
koje je rješenjem drugostepenog organa od 06.06.2006. godine ponovo
poništeno, da bi zaključkom istog prvostepenog organa od 28.09.2006. godine
postupak izdavanja odobrenja za građenje prekinut i konačno da je važeće
odobrenje za građenje doneseno tek u 2010. godini, što znači da u toku gradnje
objekta, pa sve do završetka izgradnje (kraj 2006. godine – početak 2007. godine)
i prodaje stambenih jedinica tužiocu nije izdato valjano odobrenje za građenje,
odnosno da je tužilac nastavio sa izvođenjem građevinskih radova i završio
11
objekat, te prodavao stambene jedinice (koje su predmet ovoga spora zaključno
sa 2008. godinom) , iako u periodu počev od 05.05.2006. godine, pa sve do
završetka izgradnje nije imao odobrenje za građenje, što mu je svakako bilo
poznato, dakle, da je postupao suprotno odredbi člana 82. Zaklona o prostornom
uređenju ( strana trinaesta pasusi četvrti, peti i šesti i strana četrnaesta
obrazloženja drugostepene presude).
S tim u vezi, suprotno tužiočevim revizionim tvrdnjama, na utvrđenje
činjenice tokom postupka, drugostepeni sud je zabranu propisanu odredbom
člana 82. Zakona o prostornom uređenju, uzeo u obzir prilikom formiranja
zaključka o postojanju kumulativno traženih odlučnih činjenica i okolnosti za
dosudu potraživane materijalne štete (shodno odredbi člana 189. u vezi sa
odredbom člana 172. Zakona o obligacionim odnosima), a ne da bi eventualno
ispitivao pravilnost odnosno derogirao donesene odluke nadležnih upravnih
organa tuženog tokom upravnih postupaka koji su vođeni prije i u toku izgradnje
sporne nekretnine (i sam drugostepeni sud je na strani trinaestoj u pasusu petom
obrazloženja pobijane presude pravilno konstatovao da „odluke upravnih organa,
donesene u upravnom postupku i po pravilima Zakona o upravnom postupku ne
mogu biti predmetom ispitivanja u ovom parničnom postupku, po pravilima
parničnog postupka nego samo u upravnom postupku u kojem su doneseni,
odnosno u upravno-sudskom postupku“).
Na pravilnost drugostepene presude ne utiče ni ukazivanje u reviziji
tužioca da je drugostepeni sud pogrešno primjenio odredbu člana 26. Zakona o
vlasništvu, kod toga da ova zakonska norma reguliše pitanje prava i obaveza
vlasnika susjednih zemljišta u slučaju kada je građenjem zgrade prekoračena
međa i zahvaćen dio susjednog zemljišta, odnosno reguliše jedan od zakonskih
originarnih osnova sticanja prava vlasništva na nekretninama (sticanje prava
vlasništva koje nije izvedeno iz prava prethodnika), a što nije predmet ove
parnice (uređenje odnosa između tužioca i njegovih susjeda po pitanju prava
vlasništva ili drugog organičenog stvarnog prava na nepokretnostima), u kojoj se
raspravlja i odlučuje o obligacionopravnom zahtjevu za naknadu štete.
Konačno, irelevantno je i reviziono pozivanje tužioca na sudsku praksu
Evropskog suda za ljudska prava uz prilaganje fotokopije presude tog suda od
19.05.2009. godine, zahtjev br. 35298/04, Trgo protiv Hrvatske, s obzirom da se
u odnosu na predmet raspravljanja i relevantne činjenice u ovoj parnici, ne može
povući ni analogija u odnosu na naznačeni predmet Evropskog suda za ljudska
prava, imajući u vidu da priložena presuda razmatra pitanje retroaktivne
primjene zakonom propisanog, pa Ustavnim sudom Republike Hrvatske
stavljenog van snage, održaja (dosjelosti) na nekretninama u državnom
(društvenom) vlasništvu kao osnova sticanja prava vlasništva na nekretninama,
dakle, da se ne tiče pitanja naknade štete pravnog lica (države) zbog nezakonitog
ili nepravilnog rada njegovih organa.
12
Revizija tuženog, kojom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u
stavu drugom izreke drugostepene presude, nije dozvoljena.
Naime, odluka o troškovima postupka ima karakter rješenja, bez obzira da
li je sadržana u presudi kojom se završava postupak pred sudom, a odredbom
člana 375. Zakona o parničnom postupku je propisano da stranke mogu izjaviti
reviziju i protiv rješenja žalbenog vijeća Apelacionog suda kojim je postupak
pravosnažno završen (stav 1), da revizija protiv rješenja iz stava (1) ovog člana
nije dozvoljena u sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena revizija protiv
pravosnažne presude (stav 2), da je revizija uvijek dozvoljena protiv rješenja
žalbenog vijeća Apelacionog suda kojim se podnesena žalba odbacuje, odnosno
kojim se potvrđuje rješenje Osnovnog suda o odbacivanju revizije (stav 3) i da se
u postupku povodom revizije protiv rješenja shodno primjenjuju odredbe ovog
zakona o reviziji protiv presude (stav 4). Međutim, rješenje o troškovima
postupka, po svojoj pravnoj prirodi nije rješenje kojim se postupak pravosnažno
završava (kao npr. pravosnažno rješenje drugostepenog suda o odbacivanju
tužbe), jer se istim ne odlučuje o glavnom zahtjevu (predmetu spora), već samo o
sporednom potraživanju procesnog karaktera, radi čega strankama u postupku,
po ocjeni ovog suda, nije dozvoljeno da samostalno revizijom pobijaju
pravosnažnu odluku drugostepenog suda o troškovima postupka (imajući pri
tome u vidu i odredbu člana 65. Zakona o parničnom postupku koja jasno uređuje
pitanje utvrđivanja vrijednosti predmeta spora na način da se u obzir uzima samo
vrijednost glavnog zahtjeva, a vrijednost sporednih traženja jedino u situaciji ako
čine glavni zahtjev u parnici).
Na osnovu izloženog, u skladu sa odredb ama člana 370. i 369. stavovi (1) i
(2) u vezi sa odredbom člana 375. stav (1) Zakona o parničnom postupku,
odlučeno je kao stavovima prvom i drugom izreke ove presude.
Stavom trećim izreke ove presude, primjenom odredbe člana 131. stav (1) u
vezi sa odredbom člana 121. stav (1) Zakona o parničnom postupku, odbijen je
zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na
reviziju, kod toga da odgovor na reviziju nije obavezna procesna radnja, te da isti,
uvažavajući i njegov sadržaj, nije bio potreban radi vođenja ove parnice odnosno
zaštite prava tužioca u postupku odlučivanja o vanrednom pravnom lijeku koji je
tuženi podnio.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Šejla Drpljanin