Činjenice
da je tužitelj pravno lice koje se bavi izgradnjom i prometom nekretnina sagradio stambeno poslovni objekat - građevinu na parcelama k.č. br. 1060 (15/358, 15/243) i k.č. 1057/2 (15/430) k.o. B . 1, namijenjen tržišnoj prodaji stambenih i poslovnih jedinica na dohodovnom principu; da je izdavanju odobrenja za građenje na ime tužitelja prethodila prvo urbanistička saglasnost , izdata dana 19.10.2004. godine na ime nu Ž.P. za zamjensku izgradnju stambeno -poslovnog objekta -Lamela u Brčkom, ulica ... na zemljištu označenom kao k.č. 1060 (15/358 i 15/243) k.o. B . I stambeno naselje „C.“ i tim rješenjem je definisa no između ostalog da je lokacija objekta određena grafičkim izvodom iz regulacionog plana „C.“ B., broj 06-364-499/03 od 04.08.2004. godine (koj i čini sastavni dio tog rješenja ), te da su dimenzije planiranog objekta 15,00 m x 13,00 m; 4 da je rješenjem istog organa od 13.10.2005. godine , a nakon što je tužitelj u svrhu izgradnje objekta kupio pravo građenja na parceli broj 1060 k.o. B . 1 od M.P., supruga Ž.P. izmijenjena prethodno izdata urbanistička saglasnost u izmijeni imena i glasi na ime tužitelja (u preostalom dijelu saglasnost od 19.04.2004. godine je neizmijenjena i predstavlja sastavni dio saglasnosti od 13.10.2005. godine); da je dana 20.03.2006. godine izdata dozvola za zamjensku izgradnju stambeno-poslovnog objekta na ime tužitelja, na zemljištu označenom kao k.p. broj 1060 k.o. B. I ( k.p. 15/358 i k.p. 15/243 iz zk.ul. broj 10059 k.o. B.), a sve pod uslovima utvrđenim u urbanističkoj saglasnosti od 19.10.2004. godine, njenoj izmijeni od 13.10.2005. godine i projektu koji je tužitelj uradio pod šifrom 66-0112/2005, kao i uslovima iz priloženih ostalih saglasnosti, s tim da je u obrazloženju navedeno da su ispunjeni svi uslovi iz odredbe člana 83. Zakona o prostornom uređenju da se udovolji zahtjevu tužitelja za izdavanje odobrenja za građenje, zbog čega je u skladu sa odredbom člana 86. istog Zakona i odredbe člana 187. Zakona o upravnom postupku odlučeno kao u dispozitivu tog rješenja; da planirana izgradnja predmetnog objekta na parceli označenoj kao k.č. broj 1060, k.o. B . po izdatom odobrenju za građenje od 20.03.2006.godine traje u periodu od 20.03.2006. godine, pa do 29.12.2006. godine, odnosno do početka 2007. godine, koji je rok od strane tužitelja kao izvođača i investitora radova ostvaren; da je u postupku iskoličavanja objekta konstatovano u zapisniku nadležnog organa sačinjenog dana 21.03.2006. godine da predmetna građevina svojim gabaritom (širinom sa ulične strane) prelazi u susjednu parcelu broj 1057 (na kojoj su nosioci prava građenja fizička lica) i da je iz tog razloga nadležno odjeljenje tražilo ispravku rješenja u urbanističkoj saglasnosti izdatoj na ime tužitelja; da je tužitelj , po prijemu obavještenja od nadležnog organa o nepoklapanju urbanističke (građevinske) parcele sa parcelama katastarskog operata podnio zahtjev za dokompletiranje (formiranje) urbanističke parcele, podnošenjem zahtjeva nadležnom organu tuženog dana 03.04.2006. godine; da je nadležni urbanističko -građevinski inspektor izlaskom na lice mjesta dana 07.04.2006. godine sačinio zapisnik u kojem je konstatova o da se izvode radovi na izgradnji stambeno -poslovnog objekta u skladu sa pravosnažnim odobrenjem za građenje od 20.03.2006. godine i u skladu sa urbanističkom saglasnosti od 19.10.2004. godine, ispravljeno m dana 13.10.2005. godine, koja je prethodila donošenju odobrenja za građenje, kao i sa projektnom dokumentacijom urađenom od strane tužitelja, ali da objekat na terenu svojim položajem prelazi i na susjednu parcelu k.č. br. 1057 ; da se od 5 strane tog organa ne mogu obustaviti radovi na izgradnji objekta iz razloga što je odobrenje za građenje pravosnažno i izvršno, te da je „probleme oko te parcele“ potrebno riješiti putem imovinsko -pravne službe Vlade Brčko distrikta; da je isti organ (urbanističko građevinski inspektor) dana 10.04.2006. godine uputio zahtjev nadležnom Odjeljenju za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj za ispravku urbanističke saglasnosti (jer u tom aktu nije navedena susjedna parcela ), a da je prema urbanističkoj saglasnosti planiran a izgradnja objekta širine 15 m na parceli k.č. br. 1060 k.o. B. 1, dok je širina te parcele 12,87 m prema katastarskim evidencijama , što znači da se širinom od 2,13 m objekat proteže u susjednu katastarsku parcelu broj 1057 k.o. B ., te mu naložio da se nakon ispravke saglasnosti rješenje dostavi Odjeljen ju za javnu sigurnost, sa napomenom da se radi o predmetu koji zahtijeva hitnost u rješavanju; da je nadležni prvostepeni organ rješenjem od 20.04.2006. godine u cijelosti oglasio ništavim prethodn u urbanističku saglasnost upravo iz razloga što planirani stambeno -poslovni objekat svojom širinom prelazi na dio susjedne k.č. broj 1057 k.o. B . (na kojoj tužitelj nije nosilac prava građenja), te poništio sve pravne posljedice koje je ta saglasnost prouzrokovala; da je rješenjem nadležnog organa od 05.05.2006. godine u cijelosti oglašeno ništavim rješenje o odobrenju za građenje od 20.03.2006. godine na ime ovdje tužitelja; da je drugostepeni organ rješenjem od 06.06.2006. godine poništi o prvostepeno rješenje od 20.04.2006. godine i predmet vrati o postupajućem organu sa uputama da je prethodn a saglasnost (na temelju koje je izdato odobrenje za gađenje i započeta gradnja objekta) izdata u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prostornom uređenju , tj. na urbanističkoj parceli iz planiranog regulacionog plana, te je naložio nadležnom organu da postupi po zahtjevu tužitelja za izmjenu urbanističke saglasnosti i njegovom zahtjevu za dokompletiranje susjedne parcele , u skladu sa uputama urbanističko građevinske inspekcije od 10.04.2006. godine; da je potom (isti dan) poništeno rješenje od 05.05.2006. godine kojim je nadležno odjeljenje oglasilo ništavim odobrenje za građenje, jer kako je navedeno da zbog zaštite javnog interesa u provođenju prostornog plana nisu ispunjeni uslovi u skladu pozitivnih propisa za o glašavanje ništavim odobrenja za građenje, te da se sve radnje provedu u zakonskom roku određenim članom 203. Zakona o upravnom postupku, u suprotnom da se stranka (tužitelj) obavjesti o prekoračenju roka za postupanje po zahtjevu; da je tužitelju dana 28.09.2006. godine u obnovljenom postupku po službenoj dužnosti , kao i u skladu sa uputama građevinskog inspektora od 6 strane nadležnog prvostepenog organa izdata urbanistička saglasnost za zamjensku izgradnju stambeno poslovnog objekta –Lamele i to na zemljištu sada označenom kao k.č. 1060 i dijelu k.č. 1057 k.o. B . 1, a kako je navedeno iz razloga da se zemljište privede konačnoj namjeni u skladu sa regulacionim planom; da je nadležno odjeljenje tuženog u obnovljenom postupku (vođenom po zahtjevu tužitelja) zaključkom od 28.09.2006. godine prekinuo postupak izdavanja odobrenja za građenje koji će trajati dok nadležni organ kao prethodno pitanje ne riješi imovinskopravne odnose na parceli k.č.br. 1057 k.o. B. 1 predviđenoj za gradnju objekta , obzirom da su pokrenuti upravni postupci po zahtjevu E .Ž. radi sticanja pripadajućeg prava građenja na zemljištu (parcela 1057 k.o. B. I) na kojem je izgrađen stan koji je njegova majka otkupila po ugovoru zaključenim 25.11.2004. godine, Ov. broj 7784/04 , a nakon toga je potrebno izparcelisati tu parcelu da bi tužitelj od ovlašćenog vlasnika mog ao otkupiti dio susjedne parcele ; da je zbog ostvarenja svojinskih prava na tom zemljištu pokrenut postupak i po zahtjevu (tužbi) G.T. i da je , nakon što su ostavinskim rješenjem od 20.10.2008. godine određeni nasljednici iza N.T. parcela broj 1057 , izparcelisana na parcel u k.p. broj 1057/1 i parcelu k.p. broj 1057/2 kada su se i stekli uslovi da tužitelj parcelu (pravo građenja) k.p. broj 1057/2 upisane u pl. broj 4218 k.o. B . I (po starom premjeru označena kao k.č. broj 15/430 iz zk. ul. 2869 k.o. B .) površine 38m 2 kupi od naslednika N.T. što je on učinio Ugovorom o kupoprodaji nekretnine OPU -240/10 od 15.02.2010. godine, nakon čega je tužitelju izdatao valja no odobrenje za građenje u to vrijeme za već izgrađeni objekat (rješenje od 26.04.2010. godine), kojim je dozvoljena gradnja pored parcele broj 1060 i na novoformiranoj parceli broj 1057/2, a prema tehničkoj dokumentaciji i ostalim uslovima, te gabarita i položaja objekta kao u odobrenju za građenj e iz 2006. godine , a potom i upotrebna dozvola , rješenjem od 23.06.2010. godine (relevantne činjenice utvrđene iz sadržaja upravnih akata žalbom se ne osporavaju); Radi utvrđivanja visine ugovorene kupoprodajne cijene, tržišne cijene iz istog perioda za stambene jedinice prodate u periodu 2006. – 2008. godine (objekat izgrađen 2007. godine) , zatim površine stambenih i poslovnih jedinica, razlike između realizovane kupoprodajne cijene i tržišne cijene poslovnih jedinica (koje nisu predmet razmatranja u ovoj fazi postupka) i stambenih jedinica provedeno je vještačenje putem sudskog vještaka ekonomske struke Kenana Ibrahimovića , a prethodno (u ovom postupku) i vještačenje putem Rudarsko -geološkog-građevinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Prvostepeni sud je kupoprodajnu cijenu, datum prodaje, površinu stambenih jedinica , broj stana, cijenu po 1m 2 utvrdio iz nalaza i m išljenja vještaka ekonomske struke (sve jasno prikazano u tabeli broj 2 koja je sastavni dio nalaza i mišljen ja vještaka , na koju ovaj sud upućuje zbog nepotrebnog ponavljanja), a koji je sačinjen na osnovu analize kupoprodajnih ugovora , podataka iz stručnog mišljenja iz nalaza Rudarsko-geološkog-građevinskog 7 fakulteta Univerziteta u Tuzli od 14.10.2014. godine i dopuni stručnog mišljenja sačinjenih u ovom postupku) ; elaborat a etažnog vlasništva iz juna 2010. godine; knjigovodstven e dokumentacije tužitelja, te iz mjene elaborata o etažiranju iz zemljišnoknjižnog ureda -gruntovnice (sve navedeno na strani 27- 28 prvo stepene presude ), dok dopunu nalaza i mišljenja istog vještaka (od 23.04.2020. godine) kojom je vještak korigovao -ispravio visinu tržišne vrijednosti stambenih jedinica iz nalaza i mišljenja od 2016. godine, sada na iznos od 1.200,00 KM/m 2, do kojeg je vje štak došao „prikupljanjem podataka sa terena“ u vrijeme prodaje, prvostepeni sud nije prihvatio kao tržišnu cijenu, uz ocjenu da je mišljenje vještaka u tom dijelu kontradiktorno, dok je tržišn u cijenu stambenih jedinica na lokaciji gdje je izgrađen predmetni stambeni objekat u vrijeme prodaje iznos a 1600 KM/m2 (za prva tri sprata), a 1500 KM/m 2 (za četvrti sprat i mansardu ), prvostepeni sud utvrdio iz iskaza svjedoka Z.P., vlasnice agencije „Ekskluziv nekretnine“ i G.T.2 uposlenice te agencije koja (agencija) je posredovala u prodaji stana broj 18 iz tabelarnog prikaza broj 2, a stambene jedinice prodate putem te agencije prodavale su se po cijeni od 900-1150 KM/m2 upravo iz razloga što tužitelj nije posjedovao urednu dokumentaciju, da se lokacija gdje je izgrađen predmetni objekat nalazi u strogom centru, pa se smatra najatraktivnijom u gradu, da su svi stanovi u susjednoj zgradi (investitora M.B.) prodate u istom periodu i vrlo kratkom roku po cijeni od 1.600,00 KM, te utvrđuje (prvostepeni sud) da je tržišna cijena za prva tri sprata u iznosu od 1.600,00 KM/m 2, a za četvrti sprat i mansardu to je cijena od 1.500,00 KM/m 2, kao i da je porast cijena na tržištu nekretnina bio evidentiran sve do 2010. godine, dok je u periodu od 2010. godine do 2013. go dine na tržištu evidentiran pad cijena (visina utvrđene tržišne cijene žalbom se ne osporava); pa je prvostepeni sud utvrdio da je razlika između prodajne (ostvarene) cijene iz ugovora i tržišne cijene stambenih jedinica u ukupnom iznosu od 752.507,50 KM (za ukupno 16 stanova prodatih u periodu 2006 -2007-2008 godine, pojedinačno izkazane cijene i razlike u cijeni za svaki stan na stranama 34-35 prvostepene presude ), a sa svim pokazateljima u tabelarnom prikazu broj 2 (sadržaja predhodno navedenog) sačinjenog po sudskom vještaku ekonomske struke. Prvostepeni sud razmatrao je i n alog Supervizora za Brčko distrikt od 23.07.2007. godine, kojim su poništene određene odluke koji je donijela Apelaciona komisija u postupku izdavanja urbanističkih saglasnosti i pravilno konstatovao da to nisu upravni akti iz predmetne pravne stvari, ali je između ostalog u tom nalogu ukazano na pisma Supervizora od 15.08.2006. godine i 28.08.2006. godine, kojim se zatražilo od Odjeljenja za urbanizam da izda urbanističke saglasnosti za 9 investitora između ostalog i za „Astra Plan“ d.o.o. (ovdje tužitelja), a rezultat tog postupanja je što je nadležno odjeljenje investitorima i izdalo urbanističke saglasnosti sa datumima počevši od 17.08.2006. godine do 29.08.2006. godine. 8 Na osnovu tako utvrđenih relevantnih činjenica prvostepeni sud je zaključio da su organi tuženog postupili nezakonito u periodu od 2004 – 2006. godine, u postupku izdavanja prvobitne urbanističke saglasnosti ( suprotno članovima 58-59 i 67 Zakona o prostornom uređenju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine – „Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 9/03, 23/03, 15/04 i 19/07 - u daljem tekstu Zakona o prostornom uređenju) i u postupku izdavanja odobrenja za građenje (članovi 83 i 86 istog Zakona) , a na osnovu i u skladu kojih je tužitelj započeo gradnju objekta, zbog čega u konačnom tužitelj trpi štetu za čiji rad (organa) odgovora tuženi shodno odredbama, člana 154 stav (1) i člana 172 stav (1) Zakona o obligacionim odnosima, obzi rom da su upravni akti izdati za građenje objekta na urbanističkoj (građevinskoj) parceli prema podacima – stanju avio snimanja iz 1989. godine koje je poslužilo kao podloga za izradu regulacionog plana, ali koja se parcela (u vrijeme izdavanja potrebnih dozvola za izvođenje građevinskih radova – gradnju objekta) ne poklapa sa parcelama iz katastarskih evidencija gdje je širina parcele k.č. broj 1060 k.o. B . 1 od 12,80 m, a planirana gradnja objekta prema urbanističko tehničkim uslovima na temelju kojih je izdata urbanistička saglasnost i na osnovu nje i zdato i odobrenje za građenje objekta širine 15 m , što bi značilo da urbanističku parcelu prema katastarskim evidencijama čini i dio parcele k.č. broj 1057 k.o. B. 1, na kojoj tužitelj nije imao konstituisano pravo građenja, što su bez sumnje propustili da utvrde organi tuženog u postupku prije izdavanja potrebnih odobrenja - akata na osnovu kojih je gradnja dozvoljen a, o čemu je tužitelj imao saznanja tek kada je započeo gradnju objekta , u postupku is količenja; da je tužitelj odmah po saznanju za te okolnosti podnio zahtjev za dokompletiranje parcele broj 1060 , neometano je gradio objekat u skladu u to vrijeme konačnih, odnosno pravosnažnih akata , a potom sve do konačne izgradnje; da su zatim brojni upravni postup ci (zbog rješavanja imovinsko pravnih odnosa na susjednoj parceli), proistekli zbog izdavanja akata na osnovu kojih je tužitelj započeo gradnju objekta neopravdano dugo trajal i (kako je navedeno na strani 28 prvostepene presud e), sve do dobijanja valjanog odobrenja za građenje ; da se dugo trajanje upravnih postupaka ne može nikako staviti u krivicu tužitelja, koji je „u fazi kada je već počeo sa gradnjom objekta i prodajom stambenih jedinica ostao bez urbanističko i građevinske dozvole “, a koji je, da bi ostvario sredstva za dalji rad na građevinskom objektu u okviru obavljanja svoje djelatnosti bio prinuđen da prodaje stambene jedinice ispod njihove tržišne vrijednosti, cijeneći pri tome (prvostepeni sud) da bi tužitelj imovinsko pravo ( pravo građenja) na susjednoj parceli znatno ranije ostvario da su imovinski odnosi bili riješeni, pa obavezuje, prvostepeni sud tuženog da tužitelju naknadi štetu i to onu koju određuje odredba iz člana 189 . stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (materijalna šteta po osnovu izgubljene dobiti) , obzirom da je tužitelj (iz razloga predhodno navedenih ) prodavao stambene jedinice ispod tržišne cijene. 9 Kod utvrđivanja obima – visine štete po osnovu izgubljene dobiti (koja se inače određuje po pravilima iz odredbi članova 189 -192 Zakona o obligacionim odnosima) prvostepeni sud je (može se pouzdano zaključiti, a u konačnom ni žalba to ne dovodi u sumnju prostom matematičkom radnjom množenja utvrđene tržišne cijene od 1600 KM/m 2 i 1500 KM/m 2 (strana 7, drugi pasus ove presude) sa utvrđenom površinom svake stambene jedinice) , utvrdio ukupan iznos visine tržišne cijene stambenih jedinica prodatih zaključno sa 200 8. godinom, potom je umanjio za realizovanu cijenu iz ugovora, utvrđenu u konačnom putem vještaka ekonomske struke (strana 6-7 ove presude), te dobijeni iznos (razlik a cijene iz ugovora i tržišne cijene ), po zaključku prvostepenog suda predstavlja izgubljenu dobit koju tužitelj nije ostvario zbog nezakonitog rada upravnih organa tuženog u postupku izdavanja potrebnih akata za gra dnju u ukupno m zbirnom iznosu dosuđenom prvostepenom presudom (pojedinačn a cijena i razlika u cijeni iskazana je za svaku stambenu jedinicu na stranama 34-35 prvostepene presude i označena stambena jedinica rednim brojevima iz tabelarnog prikaza broj 2. nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke) . Prvostepeni sud je zaključio i da su neke stambene jedinice (prikazane u tabelarnom prikazu po datumima prodaje u 2006. godini) iako prodate u vrijeme gradnje objekta , zbog velike potražnje u tom periodu i zbog lokacije građevine (u strogom centru ) su se takođe mogle prodati po tržišnoj cijeni (žalbom se ne osporava metodologija po kojoj je utvrđena razlika između ugovorene i tržišne cijene). Kada obrazlaže istaknute žalbene razloge povrede postupka , prvo iz odredbe člana 311. Zakona o parničnom postupku tuženi to čini navodima u bitnom da je obrazloženje prvostepene presude „konfuzno i kontradiktorno“, da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (kako u pogledu osnova, tako i u pogledu visine eventualne štete), zatim da prvostepeni sud nije postupio u skladu sa uputama iz prethodnog ukidajućeg rješenja ovoga suda. Suprotno navodima žalbe prvostepeni sud je izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja ga je upozorio žalbeni sud u ukidajućem rješenju od 19.01.2023. godine (i u predhodno donesenim rješenjima), pa nije ostvarena povreda postupka iz člana 349. Zakona o parničnom postupku. Prvostepena presuda sadrži dovoljno jasne razloge koji nisu protivriječni u odnosu na odlučne činjenice utvrđene tokom postupka, te nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena pravilnost, kako žalba tvrdi , odnosno prvostepena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje shodno odredbi člana 311. stav (4) i stav (5) Zakona o parničnom postupku, jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama koje se mogu provjeriti i koje imaju apsolutnu podlogu u izvedenim dokazima. Tuženi iako ukazuje i na povredu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku niti izričito , niti sadržajno ne ukazuje koji od izvedenih dokaza je 10 prvostepeni sud pogrešno cijenio. Pri tome nije na odmet istaći da je ocjena dokaza u smislu navedene zakonske odredbe (član 8. Zakona o parničnom postupku) u isključivoj nadležnosti suda, koji na osnovu ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnom sklopu odlučuje kojem dokazu je poklonio vjeru, a kojem ne, odnosno koju je činjenicu utvrdio tačnom – istinitom, a koju ne, pri čemu je svakako dužan da da razloge koji su objektivno prihvatljivi, baš kako je postupio i prvostepeni sud u konkretnom slučaju. Tuženi zapravo kada obrazlaže povredu postupka iz člana 8. Zakona o parničnom postupku to u najvećem dijelu čini kroz osporavanje činjeničnih zaključaka prvostepenog suda, o čemu će se svakako ovaj sud izjasniti kroz dalje izlaganje ove presude. Pa tako i u kazivanje žalbe na iskaz zakonskog zastupnika tužitelja u vezi sa utvrđenjem vremenskog perioda kada je završena gradnja objekta (čime tuženi po sadržaju navoda žalbe ukazuje da nije bilo zastoja u gradnji objekta, pa time ni odgovornosti organa tuženog) se zapravo potvrđuje činjenic a da je predmetni stambeni objekat izgrađen u roku određenom prvobitnim odobrenjem za građenje, tj. početkom 2007. godine , dakle, nije bilo zastoja u gradnji objekta, s tim što valja istaći da tužbeni zahtjev za naknadu predmetne štete, u konačnom pre ciziran tokom postupka , nije ni zasnovan , prema činjeničnom supstratu tužbe i izreke prvostepene presude o kojem je prvostepeni sud raspravljao, da tužitelj štetu potražuje zbog kašnjenja u gradnji objekta , kako žalba više puta ponavlja; nadalje tvrdnja tuženog da ugovorena cijena nije pravilno utvrđena, kao ni površina stambenih jedinica je u potpunosti razjašnjena u prvostepenom postupku iz nalaza i mišljenj a vještaka ekonomske struke od 30.04.2014. godine, koji je na zahtjev suda više puta dopunjen (dopunom od 30.06.2015. godine; 21.01.2016. godine; 28.11.2016 i 29.04.2020. godine) i usmenim izlaganjem vještaka, kako je to i navedeno u obrazloženju prvostepene presude. Sljedom navedenog nisu ostvarene ni povrede postupka iz člana 329. stav (1) u vezi sa članom 8. i 311. stav (4) Zakona o parničnom postupku, kao ni povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (član 329. stav (2) istog Zakona). Nije ostvaren ni žalbeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje je pogrešan zaključak suda o postojanju ili ne postojanju neke odlučne činjenice iako je sud na osnovu pravilne ocjene izvedenih dokaza trebao suprotno zaključiti. Tačno je kako žalba tvrdi da tužitelj u vrijeme započete gradnje objekta nije imao uspostavljeno pravo gr ađenja na parceli 1057/2 (15/430) , ali je i tačno da parcela te oznake i površine nije ni bila evidentirana u katastarskim evidencijama (pr. ovoga suda) , niti u važećim aktima nadležnih organa na osnovu koji h je tužitelj započeo gradnju planiranog objekta iako je prema urbanističko tehničkim uslovima objekta, koji su sastavni dio urbanističke saglasnosti planirani objekat zbog dimenzija – širine dijelom zadirao na tu parcelu. Pogrešan je i bez uporišta žalbeni navod da je tužitelj započeo 11 gradnju objekta mimo urbanističko - tehničkih uslova provjerenih prije izdavanja potrebnih odobrenja od strane nadležnih upravnih organa tuženog i kao što je neosnovan žalbeni navod da je tužitelj pristupio bespravnoj gradnji , jer su zapravo sve relevantne činjenice (da je tužitelj započeo gradnju objekta na osnovu i u skladu pravosnažnih i konačnih odobrenja nadležnih organa i sa urbanističko tehničkim uslovima koji su sastavni dijelovi tih akata) utvrđene iz akata nadležnih organa tuženog, kao i da je parcela 1057/2 (15/430) formirana tek nakon okončanja postupaka rješavanja imovinskih odnosa trećih lica, porodice Ž. i T. na koji postupak, trajanje i ishod tužitelj nije mogao uticati ili bar tuženi nije dokazao da je mogao na bilo koji način uticati . Dakle, da je to tako nesumnjivo proizilazi iz materijalnih dokaza, odnosno sadržaja rješenja izdatih od strane nadležnih organa tuženog (relevantnog sadržaja interpretiranog na stranama 22 -25 prvostepene presude ), koje odluke tuženi nije osporavao (odnosno ukazivao da ih je eventualno pogrešno interpretirao prvostepeni sud). Dakle, iz materijalnih dokaza (akata organa tuženog) čiji sadržaj u bitnom – relevantnom dijelu je interpretiran u obrazloženju prvostepene presude utvrđeno je da je tužitelj započeo gradnju objekta na osnovu i u skladu urbanističke saglasnosti konačne u upravnom postupku i na osnovu pravosnažnog rješenja – odobrenja za g rađenje, te u skladu sa tehničkom dokumentacijom (koja je sastavni dio upravnih akata) i svim ostalim saglasnostima, da je pravosnažno odobrenje za građenje u toku gradnje objekta poništeno, da zatim da je postupak za donošenje odobrenja za građenje bio u prekidu, te konačno da je važeće odobrenje za građenje (izmijenjeno, odnosno dopunjeno da je gradnja objekta dozvoljena i na parceli broj 1057/2 izdato nakon iz gradnje objekta i nakon što je tužitelj otkupio novonastalu parcelu. Ovaj sud jeste stava da pravosnažno odobrenje za građenje akt izdat od strane nadležnog organa ne oslobađa investitora njegovih građansko-pravnih obaveza prema trećim licima, odnosno prema vlasniku nekretnine što u konačnom i znači da je tužitelj svakako bio dužan da riješi imovinske odnose sa vlasnikom nekretnine (nosiocima prava građenja) na kojoj je započe o gradnju objekta, jer valjano odobrenje za građenje izdato od strane nadležnog organa ne predstavlja valjan pravni osnov za zadiranje u tuđu nekretninu , kako i žalba ukazuje. Međutim, pogrešan je navod žalbe da je tužitelj imovinsko pravne odnose sa vlasnikom (nosiocem prava građenja) nekretnine mogao riješiti prije predhodnog rješavanja imovinskih odnosa više lica koji su smatrali da im pripadaju s vojinska prava na istom zemljištu (k.č. broj 1057), čije rješavanje je (utvrđeno ponovo iz odluka upravnih organa) u nadležnosti organa tuženog obzirom na prirodu zahtjeva porodice Ž ., upućenih organima uprave prije i u toku gradnje predmetnog objekta, kao što je nesporno da se parcelacija zemljišta radi promjene površine, oblika, formiranja novonastalih parcela radi upisa u zemljišnoknjižne evidencije vrši u postupku i od strane nadležnih organa tuženog ( po zahtjevu vlasnika 12 nekretnine - nosioca prava građenja ili po službenoj dužnosti član 210 -211. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištu ), odnosno na građevinskom zemljištu svakako po odredbama Zakona o prostornom uređenju (član 53-57) kojima se obezbjeđuje prostorno uređenje u tu svrhu donošenjem i provođenjem regulacionih planova i dr., što potvrđuje pravilni m činjenični zaključak prvostepenog suda da tužitelj ni na koji način nije mogao uticati na rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na parceli k.č. 1057/2 k.o. B . sve do njenog formiranja i utvrđenja nosioca prava građenja na toj parceli. Neosnovano žalba ukazuje da je ugovorena cijena i površina stambenih jedinica utvrđena bez relevantnih podataka, samo na osnovu iskaza tužitelja. Prvostepeni sud je visinu ugovorene cijene, odnosno i površinu stambenih jedinica, pa time i cijenu koštanja po 1 m2 utvrdio (u toku trajanja ovog postupka) na osnovu detaljne analize mišljenja i nalaza vještaka ekonomske struke, jer je vještak i za ovaj sud detaljno razjasnio na koji način je utvrdio relevantne podatke i na osnovu kojih pokazatelja – činjenica. A kada tuženi osporava visinu ugovorene cijene i površine stambenih jedinica to čini potpuno konfuznim ili za ovaj sud nejasnim razlozima , zbog čega ovaj sud na te prigovore ne može valjano odgovoriti. Naime, žalba obrazlaže to navodima „da to proizilazi na primjeru tri stana “, bez ikakvih podataka na osnovu koj ih bi se identifikovali ti stanovi i koje bi se to sporne činjenice iz njih utvrđivale, zatim dalje upoređivanjem ostvarene cijene iz ugovora zaključenih sa drugim licima (kupcima stanova) ; kod ukazivanja na različito evidentirane površine istih stanova ne upućuje na tabelarne prikaze u kojima su različito evidentirane , a kod ukazivanja na nepravilno utvrđene ugovorene cijene upućuje na stan broj 15 jer kaže, da je taj stan u površini od 63 m 2 prodat 2006. godine, a 2010. godine zamijenjen za stan od 113 m 2 i da se ne može utvrditi da li je razlika u cijeni plaćena (što zaista nije prikazano u tabelarnom prikazu da li je određeni iznos kupoprodajne cijene plaćen i kada za bilo koju stambenu jedinicu, ali što je svakako predmet dokazivanja strane koja to osporava ), da bi u konačnom tuženi svoje razloge obrazložio navodima „Sve navedeno je vidljivo i iz tabelarnog prikaza prodaje poslovnih prostora i čitanjem sadržaja predugovora i notarskih ugovora“. Prije svega, treba istaći da se naknada štete ne traži zbog razlike u cijeni prodatih poslovnih prostora , niti je prvostepena presuda zasnovana na tom činjeničnom supstratu ; zatim da u prvostepenom postupku nisu izvedeni dokazi čitanjem predugovora i ugovora, na koju žalba upućuje (bez oznake ugovora) bar nisu navedeni u obrazloženju prvostepene presude, a tuženi ne ukazuje, što bi bilo sasvim logično da je ostvarena povreda postupka što ti dokazi nisu izvedeni ili posebno cijenjeni . Pri tome tuženi zanemaruje da je zbog nejasnoća nalaza i mišljenje vještaka vršena dopuna nalaza i mišljenja radi otklanjanja nejasnoća osporenih podataka i da je vještak dovoljno jasno otklonio ih tokom postupka. Uostalom opšte poznat a je činjenica da se prilikom sačinjavanja konačnog elaborata radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoknjižnim evidencijama može pojaviti neznatna razlika u površini (kao npr. kod ukazane razlike površine stana I.S., koja iznosi , po utvrđenju ovoga suda 0,98m2 na osnovu upoređivanja podataka iz tabelarnih prikaza od strane 13 ovoga suda ( razliku u površinama tuženi nije iskazao, pr. ovoga suda ). Dakle, niti ijednim istaknutim prigovorima tuženi ne opravdava svoje prigovore u pogledu utvrđene ugovorene cijene. Osim toga nije na odmet istaći da je predugovor takav ugovor kojim stranke preuzimaju obavezu na kasnije (buduće) sklapanje ugovora, pa samo njegovim sklapanjem ne nastaje obaveza iz ugovora koje su stranke kasnije sklopile, a da stranke slobodno uređuju svoje ugovorene odnose (član 10. Zakona o obligacionim odnosima ), naročito bitne elemente ugovora koji su važeći sve dok se ne dokaže da su zaključeni suprotno odredbama obligacionog prava, odnosno da su eventualno bitni elementi ugovori pogrešno uneseni, što je svakako predmet dokazivanja od strane stranke koja ih je osporila. Dakle, tužitelj potražuje štetu u vidu izmakle dobiti (buduća šteta) u visini razlike cijene koju je ostvario ugovorom o prodaji i cijene stambenih jedinica određene tržišnim uslovima, kako tvrdi prouzrokovane nezakonitim ili nepravilnim radom organa tuženog , a ne kako žalba na više mjesta istrajava tvrdnjom da tužitelj štetu potražuje zbog kašnjenja u izvođenju radova, niti iz razloga što je imovina tuženog umanjena. Prema odredbama članova 155. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi se prema redovnom toku stvari ili okolnostima konk retnog slučaja ostvarila (tj. ušla u imovinu oštećenog u budućnosti) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građansko odgovornim ; dok u smislu odredbe člana 172. istog Zakona pravno lice odgovara oštećenom za štet u koju njezin organ uzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi obavljanja svojih dužnosti. Prema pravnoj teoriji nezakonit rad se definište kao postupanje suprotno zakonu, drugim aktima ili opštim aktima, odnosno nepravilan rad je činjenje ili ne činjenje suprotno uobičajenom i propisanom načinu obavljanja djelatnosti, s tim što odluke upravnih akata, donesene u upravnom postupku i po pravilima Zakona o upravnom postupku ne mogu biti predmetom ispitivanja u ovom parničnom postupku, po pravilima parničnog postupka nego samo u upravnom postupku u kojem su doneseni, odnosno u upravno -sudskom postupku. Za ovaj sud, obzirom da je tužitelj (čija je djelatnost izgradnja i prodaja stambenih jedinica na dohodovnom principu ) izgradio objekat u roku određenom prvobitnim odobrenjem za građenje i da je sve stambene jedinice koje su predmet ovoga spora prodao u vrijeme izgradnje i po završetku gradnje objekta bez valjane materijalne dokumentacije na osnovu koje bi se kupci uknjižili kao vlasnici nekretnine (član 34. Zakona o vlasništvu), izvjesno je ili sa velikim stepenom vjerovatnoće da bi predmetne stambene jedinice prodao po tržišnim cijenama i ostvario dobit koju je opravdano očekivao u budućnosti . 14 Međutim, to još uvijek ne znači da su ispunjeni zakonski uslovi za naknad u predmetne štete, koja je od strane tužitelja opredjeljena u ovom postupku. Naime, po stavovima sudske prakse „svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacija na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja štete“ kako to konstatuje Vrhovni sud Republike Srpske u svojoj odluci broj 71 0 P 236334 22 Rev od 25.10.2022. godine, sa kojim se stavom u potpunosti slaže i ovaj sud. Sa gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi (član 189. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima moraju biti kumulativno ispunjene sve pretpostavke i to : postojanje nezakonitog ili nepravilnog rada nadležnih organa, postojanje štete, a za izmaklu dobit i izvjesnost da bi je tužitelj ostvar io u budućnosti da nije bilo štetne radnje i uz to postojanje uzročno posljedične veze između nezakonitog ili nepravilnog rada organa uprave i štete, koji se (uslovi) utvrđuju u svakom konk retnom slučaju . Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice, pri čemu ukoliko ima više uzroka koji mogu biti u bližoj i daljoj vezi sa nastalom štetom uzima se u obzir samo onaj uzrok koji je relevantan. Pa kod toga da iako je tužitelj počeo gradnju objekta u skladu sa pravosnažnim i konačni m upravnim aktima, ali da je već u početnoj fazi gradnje objekta imao saznanja da planirani objekt zadire u susjednu parcelu, da je pravosnažno odobrenje za građenje rješenjem od 05.05.2006. godine naknadno poništeno, koje je rješenjem drugostepenog organa od 06.06.2006. godine ponovo poništeno, da bi zaključkom istog prvostepenog organa od 28.09.2006. godine postupak izdavanja odobrenja za građenje prekinut i konačno da je važeće odobrenje za građenje doneseno u 2010. godini , što znači da u toku gradnje objekta , pa sve do završetka izgradnje (kraj 2006. godine – početak 2007. godine) i prodaje stambenih jedinica tužitelju nije izdato valjano odobrenje za građenje. Odredbom člana 82. Zakona o prostornom uređenju propisano je da se izvođenje građevinskih radova na površini zemlje pristupa po prethodno pribavljenom rješenju – odobrenju za izvođenje radova. Pa obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja propust organa tuženog u nastanku štete za tužitelja je nesumnjivo postojao, ali ti propusti nisu uzrokovali štetu koju tužitelj potražuje u ovom postupku , jer nije ispunjen uslov uzročno posljedične veze za nastalu štetu obzirom da je tužitelj nastavio sa izvođenjem građevinskih radova i završio objekat, te prodavao stambene jedinice (koje su predmet ovoga spora zaključno sa 2008. godinom) iako u periodu počev od 05.05.2006. godine , pa sve do završetka izgradnje nije imao odobrenje za građenje, što mu je svakako bilo poznato, dakle postupio je suprotno odredbi člana 82. Zaklona o prostornom uređenju. 15 Slijedom navedenog na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo , zbog čega je prvostepena presuda preinačena i odlučeno primjenom odredbe člana 350. stav prvi, tačka d) Zakona o parničnom postupku kao u izreci ove presude. Troškovi parničnog postupka koji bi tuženom pripadali od strane prvostepenog suda određeni su primjenom procesnih odredbi članova 120. stav (1); 121; 129; 130 stav (1), (2) i (3) i 131. Zakona o parničnom postupku; važećih advokatskih tarifa Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ; prema vrijednosti spora kada je procesna radnja učinjena, te u skladu Zakona o advokatskoj tarifi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i odredbi člana 11 Zakona o pravobranilaštvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 28/06, 19/07, 17/08, 20/10, 15/15 i 28/18). Troškove tuženog počev od faze podnošenja tužbe čine troškovi odgovora na tužbu od 26.07.2010. godine i troškovi pristupa zastupnika na 16 održanih ročišta (20.12.2010. godine, 17.03.2011., 19.09.2011., 14.12.2011., 09.02.2012., 12.09.2012., 07.11.2012., 04.02.2013., 25.02.2013., 04.12.2013., 14.03.2014., 31.10.2014., 27.02.2015., 22.07.2015., 01.04.2016., 14.09.2016. godine), sastav obrazloženog podneska od 28.11.2014. godine (kojim se tuženi izjasnio na nalaz i mišljenje Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta iz Tuzle sa zahtjevom za dopunu tog nalaza) u iznosima od po 8.417,00 KM (određeni aritmetičkim prosjekom odredbe člana 2 tarifni broj 2 Tarife Rs -a iz 2000. godine i odredbe člana 9 Tarife F BiH iz 2002. godine) ili u ukupnom iznosu od 151.506,00 KM. Nakon što je tužbeni zahtjev smanjen na iznos od 940.340,52 KM, opravdane troškove tuženog čine troškovi pristupa na ročišta održana 16.12.2016. godine, 07.11.2017., 02.02.2018., 28.03.2018. i 20.06.2018. godine u iznosu od po 5.888,00 KM , obračunatim od strane prvostepenog suda istom metodom (aritmetički prosjek odredbe člana 2 tarifni broj 2 Tarife Rs -a iz 2000. godine i odredbe člana 9 Tarife F BiH iz 2002. godine) i troškovi sastava žalbe od 31.07.2018. godine izjavljene protiv prvostepene presude od 20.06.2018. godine u iznosu od 8.832,00 KM (aritmetički prosjek odredbe člana 2 tarifni broj 2 Tarife Rs -a iz 2000. godine i odredbe člana 10 Tarife F BiH iz 2002. godine) ili ukupan iznos od 38.272,00 KM. Zatim, n akon što je tužbeni zahtjev opredjeljen na novčani iznos od 935.594,50 KM , tuženi u toj fazi postupka ima pravo na troškove pristupa (nakon što je odlukom žalbenog suda ukinuta prvostepena presuda) i primjenom tada važećih Advokatskih tarifa (aritmetički prosjek odredbe člana 2 tarifni broj 2 Tarife RS -a iz 2005. godine i odredbe člana 13 stav 1 tačka b. Tarife FBiH iz 2004. godine), ali u iznosima po opredjeljenom zahtjevu tuženog i to za pristupe na ročišta održana 25.09.2020. godine , 30.10.2020. 16 godine, 06.11.2020. godine, te za pristup na nastavke glavne rasprave 20.11.2020. godine, 09.02.2021 godine, 15.06.2021. godine u iznos ima od po 3.028,00 KM ili u ukupnom iznosu od 18.168,00 KM. Nakon što je tužitelj opredijelio tužbeni zahtjev na iznos od 930.080,50 KM, tuženom pripada naknada za troškove vještačenja po vještaku ekonomske struke iznos od 700,00 KM , troškovi sastava žalbe podnsene 20.04.2002. godine u iznosu od 4.542,00 KM, ili ukupno 5.242,00 KM; zatim obzirom na vrijednost spora o kome se raspravljalo (752.507,50 KM, troškovi tužitelja su za pristup na ročište od 13.04.2023. godine u iznosu od 3.028,00 KM, kao i troškovi sastava pedmetne žalbe u iznosu od 4.542,00 KM, odnosno u ukupnom iznosu 12.812,00 KM, obračunati po prethodnom iskazanoj metodologiji, što znači da su ukupni troškovi koje je tužitelj dužan da naknadi tuženom u iznosu od 220.758,00 KM. Tuženom ne pripadaju troškovi za ročišta zakazana dana 19.07.2013. godine i dana 28.08.2013. godine, jer su navedena ročišta odložena, zatim za ročište od 04.09.2014. godine, obzirom da taj dan nije ni bilo zakazano, potom za ročište 13.11.2015. godine, koje je odgođeno za drugi datum, za ročište od 18.05.2016. godine, budući da je isto odloženo uz saglasnost parničnih stranaka, kao ni za ročište 03.01.2018. godine, jer za taj dan nije bilo zakazano ročište. Takođe, tuženom ne pripadaju ni troškovi za sastav podnesaka od 09.01.2012. godine (obzirom da se u istom tuženi ukratko izjasnio na podnesak tužitelja od 12.10.2011. godine, te opredijelio dokaze), zatim za podnes ak od 25.03.2013. godine (u tom podnesku samo je opredijelio dokaze), kao što mu ne pripadaju ni troškovi sastava odgovora na žalbu od 01.02.2017. godine, jer ta radnja nije bila nužna za zaštitu prava tuženog u ovoj parnici , a ne predstavlja obavezu procesnu radnju. Troškovi tužitelja, prema razlozima prvostepene presude, obračunati na osnovu istih zakonskih odredbi bi iznosili u punom iznosu od 83.881,00 KM (zbog primjene različitih entitetskih AT), a primjenom principa procesnog prebijanja iznose 66.913,00 KM, s tim što ih ovaj sud detaljno ne obrazlaže jer se žalbom ne pobijaju i što je tužitelj izgubio ovu parnicu. Prema pravilima procesnog zakona dužnost naknade troškove postupka je samostalno imovinsko pravo o kojem se odlučuje primjenom načela kauzalnosti, odnosno stranka koja je izgubila parnicu dužna je da pored svojih troškova nadoknadi i troškove protivne strane koja je uspjela u parnici (član 120. Zakona o parničnom postupku ). Zahtjev tužitelja za naknadu štete prema tuženom utemeljen je zbog činjenja -nečinjenja organa tuženog u obavljanju javnih ovlašćenja, što znači da su u pitanju dva suprotstavljena interesa koja se posebno štite. Na jednoj strani je pravo tužitelja za naknadu štete (stvarne i ozbiljne) prouzrokovane radom organa tuženog, a drugi je pravo organa tuženog da preduzimaju mjere u cilju zaštite javnog interesa. 17 Obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2010. godine, da je u toku postupka utvrđen evidentan propust organa tuženog u postupku izdavanja potrebnih saglasnosti, zatim u postupku izgradnje objekta, te dugom trajanju upravnih postupaka , prvo radi rješavanja imovinsko- pravnih odnosa više lica, radi formiranja urbanističke parcele (iz planiranog regulacionog plana), što je sve u nadležnosti upravnih organa, a na kojoj je prostorno tužitelju dozvoljena gradnja objekta po prvobitnom odobrenju za građenje i u skladu urbanističko -tehničkih uslova objekta koji su sastavni dio tog odobrenja , što znači da se tužbeni zahtjev ne može smatrati kao nepotrebno parničenje. S druge strane, period trajanja sudskog postupka (počev od 2010. godine) u kome su prvostepene presude sa različitim ishodom po tužitelja više puta ukidane, po mišljenju ovog suda su imale za posledicu, ne samo stvaranje pravne neizvjesnosti na strani tužitelja, nego su u konačnom doveli i do povrede prava tužitelja na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje koji se garantuje odredbom člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kod toga da je ukupan postupak trajao više od 6 godina (u konkretnom slučaju više od 13 godina), znači nije zadovoljio uslov razumnog roka, zbog čega tužitelju na osnovu ove povrede, svakako pripada i određena novčana satisfakcija kao vid obeštećenja za pretrpljenu potrebu. S toga, po ocjeni ovoga suda eventualno dodatno obavezivanje tužitelja na isplatu naknade po osnovu troškova parničnog postupka tuženog (u konkretnom iznosu više od 200.000,00 KM bi predstavljao pretjeran teret za tužitelja, a koji pravni zaključak ovog suda korespondira i sa pravnim stavom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine zauzetog u odluci broj AP -759/12 od 27.11.2005. godine, po kojem je ovaj sud u predmetu broj 97 0 P 000067 16 Rev zauzeo „sličan stav“, pa kako tužitelju pripada pravo na obeštećenje za povredu prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje, ovaj sud nalazi da odluka da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (što podrazumjeva da je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženi naknadi troškove postupka i to u iznosu od preko 200.000,00 KM) predstavlja dodatno novčanu satisfakciju tužitelju za predmetnu povredu ustavnog i konvencijskog prava a koji stav ovog suda korespondira i sa praksom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (vidi predmete: Beck v. Norwau, predstavka broj 26390/95, presuda od 26.06.2001. godine, stavovi 27. i 28; Fedosov v Russia , predstavka broj 42237/02, odluka od 25.01.2007. godine; Ohlen v Denmark , predstavka broj 63214/00, presuda od 24.02.2005. godine, stavovi 29. i 38. i Chiarelloo v. Germany , predstavka broj 497/17 presuda od 20.06.2019. godine, zbog čega je u konačnom i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 18 U obrazloženju presude ovaj sud nije cijenio one žalbene navode koji nisu od odlučnog značaja i koji ne utiču na bilo koji način na ishod pre dmetnog postupka (član 352. Zakona o parničnom postupku). PREDSJEDNIK VIJEĆA Robert Jović